mrnjau
davno,
ma i nije toliko davno koliko mi se cini.
Svasta bi ja napis'o al me ubi ona magla od nekoliko sedmica ago,
pa ove nestabilne vremenske prilike,
pa ovi idiotluci s kojima se susrecem na dnevnoj bazi,
pa i taj neki novi poso,
pa, pa , pa.
Pa-pa
a tek sto je sve poskupilooooo
22:45 – 00:30 Neplanirana spoznaja juznog Rima zbog zelje za ucescem na igranci
Kako svi putevi vode u Rim, tako i moji odvedose mene. Vrlo brzo nakon dovodjenja putevi nastavise pokazivati pravac – ex fiera di roma – aphex twin- unica data italiana. 3 sata (recimo 23:00) nakon dolaska uputih se, sam, prvi put u Rimu, bez mape, sa komadicem papira na kojem prethodno zabiljezih metro stanicu i jednu ulicu kojom bi trebao doci do zeljene adrese – via colombo 293 – juzni dio grada.
Sajamske hale nikad nisu bile u centru, al kako je prisutno ovo ‘ex’ mozebitno nije ni periferija-periferija nego samo peri ili samo ferija. Hm, ne bi trebalo biti tako tesko. Nije mi prvi put da trazim nesto sto nikad nisam vidio u mjestu u kojem nikad nisam bio. Nakon niza pocetnih peripetija dodjoh na zeljenu stanicu. Vecina ulica (ako se nadjes negdje izmedju) vode ili tamo ili vamo, a ja najcesce pogrijesim pa da ne bih iste greske cinio odlucih upitat. Da, hud je bio posumjniv i jedini pristojni (sve dok ih takvim cini odijelo) bijase stariji par koje priupitah jel’ via colombo tamo ili vamo. Prije no sto cu i postavit pitanje odbise me jer sam im se valjda cinio sumnjiv, sta li? Izgleda da je odjelo uradilo svoje. No, na drugom pokusaju rekose da je tamo. Hodam, hodam, al nidje zeljene ulice. Nakon nekih 15ak min hodanja shvatih da sam pomalo poput onih iz serije koji imaju problemima sa d oders. Mape neam, d oders rijetko naidju, tamno je i pusto. Srecom na bus stanici ugledah mapu, malo je konsultovah i zakljucih da izgubljen nisam al da sam haman ha. Sve je ok, samo moram hodat malo duze od planiranog. Ma nema veze (smajli za isplazenim jezikom). U narednih 30ak min sam vidio felacio lajv on d strit i sumjnive tipove na krizanjima tamnih i jos tamnijih ulica. Nije bilo vruce, al k’o da sam se znojio. Nista, idemo dalje...uvijek ima taxi za povratak.
00:30 – 01:30 Alex
Nakon hodanja i hodanja uz jos malo hodanja dodjoh do necega sto bi moglo biti ono sto trazim. Napustene hale, mnogo njih kao i ulaza u nj. Eto, samo jos da nadjem 293. Na ex glavnom ulazu nema broja, onaj prije je bio 300inesto dakle more bit bidne. U tom trenutku staje taxi i momak na necistom talijnaskom ali sa svjeze kupljenom kartom za vecerasnju igranku pita jel’ mozda ja znam dje je ovaj aphex. Na jos necistijem kaem da mamne pojma al’ da mozemo trazit zajedno. Polupospani (ili polupijani – ne znam) taxista kae da ce nas malo provozat okolo taman da rasitni pare i vrati kusur ovom liku, a i eto da vidi hocemo li skontat dje smo sta smo. U vozanju okolo smo lako zakljucili da u ovom kraju nema nista i to nista isto tako ne radi. No, to naseg tahistu nije sprjecilo da nastavi potragu za sitnim novcem sto ga opet dovede do mladjahnih prostituki, jerbo su one jedine koje su radile u ta doba (oko 01:00), al izgleda da je i za njih noc lose pocela, te operacija rasitnjavanja ne urodi plodom. Hu ha, nekako se izvukosmo iz ralja taxia i pjesaka nastavimo potragu za zabavom. Moj najbolji drug te noci zvao se Alex, madjar rumunskog porijekla, 27 godina, motion graphic designer na fox tv, svjez u Rimu, i spreman na internacionalnu saradnju. Sta mu drugo preostaje ako zeli da se spasi iz ralja Mire Furlan? Upitah: “Hocemo li mi jos jednom obic ovaj komplex da utvrdimo gradivo?”
I Alex rece “ok”.
Gradivo smo utvrdili, al plesnjak nismo nasli.
– Mozda zato sto ga nema?
– Ma ima, hajmo jos malo.
– Ma znam, al ne cuje se muzika, nema ljudi, nema nista!!
– I to sto kazes.
01:30 – 03:00 Chica i Vito
Sad bih ovdje trebo zadat neku onomopatopeju za skripu guma pri kocenju kako bih stvorio dodatnu napetost u ukljucivanju dva nova lika, al kako ne znam kako – nista od toga. Jedino auto na ulici je stalo i donijelo nam talijanski par – chica i vito. Ne bilo im zao da odvale 500 km samo da bi se ludo proveli uz muziku aphexovu. No muzike ni za lijeka. Da je barem bilo rakije za iste svrhe. Traze, pitaju, simpaticni su i nimalo sumnjivi. Razmjenjujemo poznate informacije, zovemo call service kompanije koja im je prodala karte. Zenski automatski glas nudi sve osim odgovora na pitanje – GDJE JE APHEX TWIN?
- Momci, mi smo inace fine i drage osobe, al smo sad malo ispizdjeni jer smo presli 500km samo zbog ovoga, platili karte po 28 eur i mozda i nije najbolje vrijeme za upoznavanje, al morate shvatit mi smo presli 500 km danas samo zbog ovoga
- Znamo, znamo, jasno nam je, nemas frke
- Ma znam, al sta cemo sad? Mi nismo presli 500km da bi nam sad ova noc propala? Hajmo jos malo trazit. Znam ja da je aphex cudan lik, i da je u stanju uradit svasta, al mogo nam je neko nesto rec ako su odgodili ili promjenili venju.Mi smo ipak presli 500 km.
-Da, da, hajmo jos malo trazit – mada smo mi vec 2put obisli sve.
- E hajmo pitat one drotove sto smo ih maloprije vidjeli...oni su tu zbog nas – na kraju krajeva. Barem cemo imat neke koristi od njih.
I eto ti nas u potrazi za lokalnom policijom sa skrivenom nadom da ce nam bas oni pokazati pravi put. Policijsko auto uz rotaciju lagano patrolira i sada nas 4oro pratimo njih i blicamo im da stanu.
- Ko bi mogo vjerovat da cu pratit drotove i signalizirat im da stanu??? Al za predjenih 500km moraju mi dat neku informaciju
Auto stade, mi izadjosmo i italijanski predstavnici nastavise bilateralne pregovore sa policijom.
- Mi trazimo via colombo 293, mozete nam rec gdje je? Tamo bi veceras trebo bit aphex twin i mi znamo da je on malo lud al zasto nam niko nije reko da se nesto promijenilo za veceras?
- Afex ko?
- Ma nije bitno to, nego je bitno da su nas organizatori zajebali i da mi hocemo nase pare nazad. Pare za kartu, za benzin, za sve. Mi smo presli 500km samo zbog ovog veceras. Morate nam pomoci.
- Eh, ovi sto organizuju te stvari – cesto zajebu ljude.
- Ma dobro, al mozete provjerit gdje je ova adresa? Broj 293?
- Ne mozemo, radio vezu mozemo koristiti samo u hitnim slucajevima.
- Al mi placamo poreze, vi ste ovdje zbog nas...500 km...aphex twin je malo lud...znamo...al morate nam pomoc...mi cemo njih tuzit...broj 293 ne postoji...sve smo obisli.
- Nazalost ne mozemo nista uciniti za vas
- Momci culi ste drotove, sta cemo sad? Mi moramo otic na neku muziku, sad nakon svega ovoga.
- Moze, hajmo nesto.
- Nikad vise necu slusat njegovu muziku, jebla ga muzika - i cd apehxov zavrsi negdje uz cestu.
Sa jos samo malim zrnom nade nastavljamo voznju po uznom Rimu i pokusavamo shvatit ko bi mogao biti odgovarajuci zapitani da nam odgovor hitan dadne. Dodjosmo ispred jednog drugog venjua...neki koncert upravo zavrsio i upitasmo d oders da li oni znaju dje misteriozni dj i producent nastupa veceras?
- A on vam je u luna parku !
- Ne, ne, on vam je u ‘un’euro’ !
-Sta, sta (izadjose talijani iz auta), gdje je, kao cemo doc tamo, recite nam sve.
E bas tad se pojavise jos 2oje –rimljani, kazu. I oni traze istu zabavu i isto tako je ne mogu nac. On kaze da zna dje je ovaj un’euro i da ce biti rad podjeliti tu info s nama ako bi njih dvoje mogli postati novi clanovi naseg malog drustva.
- Ma nema frke, jes da nas je 6 u autu, al valjda necemo daleko
- Necemo necemo, tu smo za 5 minuta.
U Rimu 5 minuta traje oko 20ak minuta, a cak i nakon tih minuta nismo uspjeli nac mjesto groznice subotnje veceri. Uz kratke konsultacije nasi novi clanovi predlozise da se ode do piramida, zone u kojem ako ima ista - ima muzike i raznijeha klubovijeha. Vidno skuliran, nas rimljanin je odgovorao na pitanja o smjeru sa iskljucivo ‘yes’ i/ili ‘yeah’, al nas je na kraju doveo. Sto yes-yes.
- Ja sam Carola, ja sam Mitja.
- Kako??? Rekose vlasnici auta
- Znam, znam, sta cu dali mi rusko ime.
- Ja sam Alex
- Drago mi je
- A ja sam Vedran
- Buahahahah rece Mitja, napokon i ja mogu rec – kako???
Ko smo sta smo, bosna, madjarska, emilia romagna, rim, ovo ono, 500km, ovaj aphex haj od njega je svasta ocekivat i zato samo ne bi da sutra cujem da je fakat bio jucer samo na nekom drugom mjestu...to ne smijemo cut.
Vrlo brzo nakon dolaska u klabing zonu smo se nekako i izgubili. 500km par na jednu, rimski na drugu, a moj, tu noc, najbolji prijatelj i ja popricasmo jos malo i tu nam se putevi radvojise. On jednim, ja drugim busom do finalne destinacije.
Aphex Twin, tu noc, je bio dobro cudan, ali i odlican.
Dos'o je i taj caaaaaaaaas, rastanka sviju naaaaaaaas, ruke nam drhte, oci nam placne, pjesma je opet dio naaaaaaaaas. Tako se pjevalo zadnji dan ekskurzije, zadnji dan osnovne skole, zadnji dan srednje (nisam siguran za ovo) i zadnji dan nekog druzenja in general. Ustvari sto se mene licno tice i nije se bas to pjevalo, al zbog necega - rijeci ostadose zapamacene. Tako je to bilo kad bi sosana zaorila u busu sa dogovorenim prevozom (ili kako ono pise na onoj tabli - poseban prevoz?) u nekom parku, na nekom brdu sa nekim pogledom na neki grad. E'o mene danas zadnji dan u Genovi, zadnji dan tzv prakse u Costa Cruzzzin' i naravno da necu ovo pjevat iz vise razloga:
a) jer me niko ionako ne razumije; 2) jer mi i nije zao; c) jer nisam to pjev'o ni zadnji dan ekskurzije (naime, usljed rata me nije zakacila ni-je-dna); 4) sve od navedenog; e) mozda
Uskoro pa ce i zadnji dan italijanske faze (svidja mi se kako zvuci ovo ''italijanska faza'' ko da sam neki sta ja znam slikar..pa ono u nekom dokumentarcu glas Rinka Golobuvica, Branka Klubicke, Tarika Helica ili nekog 4og kaze: ''njegovu talijansku fazu mozemo podijeliti na trscansku i genovljansku...'') koju cemo naske 3ica okoncat posjeti glavnom gradu, jer ionako htjeli mi to ili ne svi putevi vode tamo - vuce ko magnet ocam'. A i nekako je red da se stavi ta tacka na i, slag na kraju i sosana u zadnjem danu otpjeva u Rimu.
| << 01/2008 >> | ||||||
| ned | pon | uto | sri | cet | pet | sub | 01 | 02 | 03 | 04 | 05 |
| 06 | 07 | 08 | 09 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
